Primajte tjedne novosti iz svijeta grafičke industrije.
Prijavom na Newsletter prihavaćate našu Politiku privatnosti

Razlika između BITMAP-a i VEKTOR-a – Prvi dio

Otkako su ljudi počeli raditi sa računalnom grafikom, jedna od tema koja najviše zbunjuje korisnike razlika je između bitmapirane i vektorske grafike. U ovom ćemo članku definirati obje vrste grafike te pojasniti njihov međusobni odnos i razlike.

 

Što je bitmapirana grafika? Bitmapirana grafika (često nazvana i „raster“), u osnovi je velika mreža. Zamislite veliku šahovsku ploču, rešetkasta vrata ili mrežu od mnoštva malih kvadrata. Ukoliko u svaki mali kvadrat stavite drugu boju, tada možete izraditi sliku – kvadrat po kvadrat. Kada se dovoljno udaljite od mreže, tada možete vidjeti kompletnu sliku.

 

Na taj način sliku prikazuju monitori i televizori – oba su serija malih kvadrata (piksela) u velikoj mreži (ekranu). Kada postavljate rezoluciju monitora (800×600, 1.024×768 itd.), tada zapravo kažete računalu koliko točaka u širinu puta točaka u visinu te na taj način određujete mrežu koju popunjava točkama da bi prikazali sliku.

Na jednak se način određuje broj piksela ili megapiksela digitalnog fotoaparata. Uzmemo li digitalni fotoaparat od 6.3 megapiksela, to znači da će datoteka, koju će taj senzor zapisati, biti veličine 3.072×2.048. Sada dolazi matematika – 3.073 pomnoženo sa 2.048 daje 6.292.456. Jedan megapiksel ima milijun piksela i tako smo dobili 6.29 megapiksela, što je dovoljno blizu marketinških 6.3 megapiksela. Nadamo se da ovo nije previše informacija odjednom. Važno je da se iz gore navedenog može zaključiti kako veličina mreže određuje konačnu veličinu slike. Možete kreirati mrežu proizvoljne veličine, ali ona će uvijek biti zadana veličina. Kvaliteta i prikaz bitmapirane grafike određena je (1) veličinom i (2) rezolucijom. U nekim slučajevima, kao na primjer prilikom ispisa na papir, „veličina“ se odnosi na broj piksela (npr. 800×600) ili na fizičke dimenzije (npr. 10x15cm). Rezolucija se odnosi na nekoliko različitih pojmova, ovisno o kontekstu. Ponekad se odnosi na gustoću piksela i obično je prikazana kao DPI (Dots Per Inch – točaka po inču). Grafike imaju različite rezolucije za različite upotrebe pa je od presudne važnosti znati na koji ćete način upotrijebiti grafiku. Ukoliko nemate dovoljnu rezoluciju i pokušate isprintati sliku, izgledat će razlomljena ili neoštra. Ako je slika velike rezolucije a koristite je za prikaz na web-stranici, trebat će više vremena nego što je optimalno, da se učita.

 

Koju dakle rezoluciju ili DPI koristiti?

Uobičajena rezolucija za prikaz na webu je 72-96 dpi te 300 dpi za komercijalni ispis ili tisak. Za ispis na kućnom pisači dovoljno je i 200 dpi. Rezolucije više od 300 dpi u pravilu ne rezultiraju boljom kvalitetom tiska – samo ćete dobiti nepotrebno veliku datoteku. Izraz DPI često se viđa u specifikacijama pisača ili skenera –koliko je točaka po inču sposoban isprintati ili odskenirati. Pojam rezolucija često se koristi i prilikom opisa ukupne veličine bitmapirane grafike, kao npr.:

Pitanje:
„Koja je veličina ove fotografije?“
Odgovor (1):
„Veličine je 2.400 puta 1.600.“
Odgovor (2):
„Veličine je 300 dpi.“
Najtočniji bi odgovor bio (3):
„Veličine je 2.400 puta 1.600 pri 300 dpi.“

Kako bi dobili najbolji rezultat, trebali bi znati broj piksela, rezoluciju, fizičku veličinu te namjenu same slike. Posebno onda kada pripremate sliku za tisak, potrebno je znati dimenzije
i dpi kako bi osigurali dobru kvalitetu tiska.

 

Rad s bitmapiranom grafikom i promjene veličina

Bitmapirana grafika lako se obrađuje, tako dugo dok razmišljate unaprijed i točno razumijete što obrađujete. Bitmapirana se grafika može smanjiti, ali se ne može povećati bez gubitka kvalitete. Kada, na primjer, radite sa slikom veličine 250×250 piksela, možete je smanjiti na 100×100 piksela i još će uvijek izgledati odlično. Ima dodatnih informacija koje se mogu odbaciti. Želite li istu sliku povećati na 1.000×1.000 piksela, Photoshopu će to vrlo lako izvesti, ali na uštrb kvalitete same slike. Iskažimo to brojevima:

Originalna slika – 250×250=62.500 piksela
Umanjena slika – 100X100=10.000 piksela

Photoshop može izbaciti 52.500 piksela i još uvijek ima dovoljno informacija potrebnih za prikaz slike 100×100 piksela.
Uvećana slika – 1000×1000=1.000.000 piksela Photoshop može sa lakoćom napraviti mrežu 1.000×1.000, ali što staviti u nju? Imamo 62.500 piksela sa kojima možemo raditi, što nam ostavlja nedostajućih 937.500 piksela! To je 15 puta više nego što imamo na raspolaganju. Da bi to kompenzirao, Photoshop će interpolacijom kreirati podatke koji nedostaju. To znači da će, vidjevši što ima na raspolaganju, pretpostaviti koji podaci idu u koje polje. U stvari ćete dobiti zapanjujuće dobar rezultat, ali opet uz znatan gubitak kvalitete ukoliko je uvećanje veće od, od prilike, 10%.Kako bi izbjegli gubitak kvalitete izazvan interpolacijom, potrebno je misliti unaprijed i kreirati dokument veličine koja je potrebna ili čak i veći. Tako možete umanjiti grafiku na veličinu koja je potrebna i uvijek će dobro izgledati. Ukoliko imate fotografije sa digitalnog fotoaparata, obrađujte originalnu veličinu i postupno je smanjujte. Originalnu datoteku uvijek sačuvajte negdje gdje joj, po potrebi, možete pristupiti. Jedno upozorenje – kada smanjite sliku u Photoshopu, informacije su izgubljene. Ne može se povećati i dobiti natrag sliku originalne kvalitete (Ilustracija 3). Na primjer, sliku veličine 500×500, koristeći „Image size“, smanjili ste na 125×125. Kako ste sliku smanjili, Photoshop je odbacio informacije koje mu više nisu potrebne:
((500×500)-(125×125)=(250.000-15.625)=234.375 odbačenih piksela). Ukoliko se predomislite i, ponovno koristeći „Image resize“, vratite sliku na prvobitnih 500×500, Photoshop se NE VRAĆA na sliku kojom ste krenuli – uzet će 15.625 preostalih piksela i pogađati (interpolacijom) ostalih 234.375 piksela, vračajući vrlo degradiranu sliku. Uz malo sreće, niste pospremili i zatvorili
datoteku, pa se možete „vratiti“ na originalnu sliku ili koristiti history da bi se vratili na stanje prije smanjivanja slike.

bitmap

Neke od prednosti bitmapirane grafike: – Bitmap može prikazati kompleksne grafike i fotografije. Mreža te može ispuniti tisućama ili milijunima suptilnih varijacija boja kako bi dočarala složenost svijeta koji nas okružuje.

– Bitmap je prilično univerzalan – gotovo svaki program može raditi sa jednostavnim bitmap formatom te nemaju velike sistemske zahtjeva kako bi bio ispravno prikazan.

Neki od nedostataka bitmapirane grafike:
– Kako ima strogo određenu količinu podataka, bitmap se ne može učinkovito povećati. Može se smanjiti, ali nema dovoljno informacija koje će popuniti prostor prilikom povećanja, tako da je nužna softverska interpolacija kako bi dobili prihvatljiv rezultat.

– Bitmapirane grafike mogu biti poprilično velike, posebno ukoliko nisu komprimirane. Ovisno o rezoluciji bitmapirane grafike, može zahtijevati mnogo informacija kako bi se zapisao sadržaj svake mreže. Svaka mala kocka u mreži ima X i Y koordinate, a računalo mora pohraniti podatke o tome koja je od tisuća ili milijuna odabranih boja predstavljena u pojedinoj
kocki. Ilustracija 4 ima 36 malih kocki, dok uobičajen bitmap ima milijune kocki koje treba pohraniti. Takvo što može sažvakati mnogo prostora.
– Bitmap ne podržava editabilnost. Ne možete otvoriti običan (ne-Photoshop format) i obraditi ga kao da obrađujete original – nema slojeva i drugih informacija u većini bitmap datoteka
(TIFF, PICT, JPEG…)

Prijavite se na newsletter

Primajte tjedne novosti iz svijeta grafičke industrije.
Prijavom na Newsletter prihavaćate našu Politiku privatnosti